Pjesma o prolaznosti

Zadaci dolaze. Ljudi dolaze.
Ljudi lete. Zadaci prolaze.
Vrijeme leti. Ljudi odlaze.
Vrijeme prolazi. Vječnost dolazi.

Oluja iz žablje perspektive

Prije upoznavanja čitateljstva o vojnički najbolje izvedenoj akciji – Oluji, željela bih napomenuti da sam dijete rođeno u ratno vrijeme pa sa svojih 20 godina nemam vlastita iskustva, već ću pisati o onom što sam naučila iz medija, upravo zato smatram da je moja perspektiva žablja; fali mi krov slike.

U sklopu uvoda trudit ću se objasniti zašto je upravo operacija Oluja tako značajna da zaslužuje svoj dan u kalendaru i što ona predstavlja za modernu demokratsku državu Hrvatsku.

Oluja je vojnička akcija započeta 4.kolovoza i okončana 7.kolovoza 1995. Svake godine obilježavamo 5.kolovoza kao sjećanje na tu veliku bitku u kojoj je hrvatska vojska potpomognuta snagama policije oslobodila 18.4% ukupne površine Hrvatske 5.kolovoza proglašen je stoga Danom pobjede i domovinske zahvalnosti i Danom hrvatskih branitelja. Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman-Izetbegović o vojnoj suradnji s BIH, koji je bio potpisan 22.srpnja 1995. u Splitu. Na temelju tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BIH kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskog Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu velikosrpske pobune u Hrvatskoj. Hrvatske oružane snage 4.kolovoza 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Kretali su se u četiri sektora – Banovina, Kordun, Lika, Dalmacija. Već 5.kolovoza oslobođen je Knin i na tvrđavu je stavljena hrvatska zastava, a za to su, između ostalih, zaslužni Ivan Korade i varaždinske Pume. Uslijedilo je osvajanje i preostalih dijelova Republike Srpske Krajine i akcija je okončana nakon tri neprospavana dana pozitivnim ishodom za RH. Kraj Oluje označio je konačnu pobjedu hrvatske nad srpskom vojskom i kraj rata u Hrvatskoj.

Sam pojam “oluja” označava poremećaj u atmosferi, koji izaziva značajne promjene u polju vjetra, tlaka i temperature u prostoru. Poveznicu u terminima vjerujem da je lako naći – samo pozorno promotrite masno otisnute imenice u prethodnoj rečenici.

Za mladog čovjeka poput mene, bez dojmova stečenih vlastitim osjetilima, Oluja predstavlja prekretnicu. Kao i svaka medalja, i medalja hrvatskih branitelja, ima dvije strane. Gledamo li s gledišta srpskih političara, ta vojna akcija označava pojavu etničkog čišćenja, do koje, gledamo li realno i ravno, može doći i uredno dolazi iza svake pobjede. Poraženi uvijek na neki način ispašta i Hrvatski helsinški odbor potvrđuje da je nakon rata ubijen ukupno 681 srpski civil.

Hrvatski političari su, pak svjesni samo druge strane te medalje – oni vide Oluju kao dan pobjede, dan slavlja i ujedinjenja. Marko Perković Thompson uvijek i redovito uveličava slavlje, njegovi stihovi starijim generacijama vraćaju poslijeratni osjećaj ekstaze, ustaške kape i crne košulje postale su inventar, a hrvatski policajci navedena obilježja više ni ne primjećuju. No i mladi ljudi koji nisu bili “ni u planu” tijekom odvijanja ove akcije pretvaraju se da znaju što promoviraju i uvjerljivo nose crne odore svojih očeva i postaju “legalni” tek jedan dan u godini. Pa ipak, susret u Čavoglavama je okupio šezdeset tisuća ljudi. U izvještaju PU iz Čavoglava se spominju samo mala zlodjela, Thompson uredno “nabrijava” atmosferu, a tenzije se ne smanjuju. Dogovor Tadić-Josipović je ipak postignut, dobrosusjedski odnosi frcaju na sve strane, pa se pitam – žele li to naši ljudi? Ili ipak više vole Thompsona i ustaštvo? Jer u konačnici, živimo u demokraciji, vladavini naroda i za narod, a tolerancija je ljuska tog jajeta.

Pjesma bez imena

Još kratko teen sam ja,
dvadeseta već na vrata mi kuca.

Srce slabo, visok tlak,
šećerna bolest i rak;
ostarit ću i ja
u obitelji uvijek najmlađa.

Mislav kaže da leđa ga bole
u dvadesetprvoj je, i dalje bez love.
Potpora vječna, moja sestra
stara već je četvrt stoljeća.

Pa Mislav, eto, ideale ipak ima,
a sestra još na krilima mladosti jaše.

Treće desetljeće mi se smiješi,
a u to ime – ekipa ŽIVJELI!

GRAD ZA MLADE, MLADI ZA GRAD

Prisustvovala sam 3. međunarodnoj konferenciji održanoj u Škofjoj Loki, u organizaciji Europske Unije koja je trajala od 6.5.2010. do 9.5.2010. Škofja Loka je slovenska općina koja se pokazala kao lijepo, inovativno i kreativno mjesto za život i rad. Cilj konferencije bio je razmijeniti iskustva gradova koji su sudjelovali u projektu „EU for citizens“, a sudionici su bili: Freising (Njemačka), Maasmechelen (Belgija), Tabor (Češka), Medicina (Italija) i Varaždin (Hrvatska). Svakog od navedenih gradova predstavljali su izabranici, ljudi koji rade ili volontiraju u oblicima civilnog društva. Iz Varaždinske županije delegaciju su činili: Hrvoje Kovač (član Savjeta mladih Varaždinske županije i predsjednik Nezavisne udruge mladih), Ksenija Habjanič (predstavnica udruge Mladi za Marof), Vlado Krušić (voditelj Kazališnog studija mladih HNK), Marin Vučić (ravnatelj Centra za odgoj i obrazovanje Tomislav Špoljar), Sanja Sokol (AZRA) i ja – Maja Zuber (predstavnica Udruge mladih za mlade Generacija). Upoznali smo se s radom Kluba škofjelokovških študentov (KŠŠ) koji posjeduju čak četiri prostora – Atelje CLOBB, MMC Pulsar, Rdeču Ostrigu i Zavod O. Imali smo priliku slušati predavanje Tina Radinje – predsjednika Europskog foruma mladih, Zorana Thalera – člana Europskog parlamenta Matjaža Vouka – člana instituta Zavod O, Roka Primožića – predsjednika KŠŠ i mnogih drugih. Projekt je bio namijenjen mladim aktivistima, stručnim djelatnicima u sektoru civilnog društva i političarima. Naučila sam od kuda početi s radom mladih, kakav utjecaj može imati udruga mladih na lokalnu vlast, što je to EVS i što su projekti Europske Unije. Bilo je govora i o problemu sve kasnijeg odlaska mladih iz roditeljskog doma, sve težeg osamostaljenja i karijerizmu koji je progutao aktivizam. Čak je doveden u pitanje opstanak demokracije kao prevladavajućeg sistema, što napominje Robert A. Dahl u svojoj čuvenoj knjizi “O demokraciji“.
Ukoliko želite saznati nešto više, nastavite s čitanjem teksta.
Da ne bude sve tako službeno, ispričat ću vam nekoliko anegdota koje sam doživjela tamo.
Nakon službenog dijela konferencije, usljedilo je opuštanje uz pokoju časicu polusuhog vina. Svi mi mlađi sudionici konferencije odlučili smo zajedno izaći. U klubu Pri rdečoj ostrigi, koji su nam preporučili organizatori, svirala je živa glazba i, iako je bio polupurazan, osjećale su se pozitivne vibracije. Razmjenjivali smo iskustva, zabavljali se sve dok nije upao pijan, ali dobroćudan srednjovječni muškarac koji me htio KUPITI. Sve je počelo zezancijom, a završilo povlačenjem. Bio je naporan, ali ne i agresivan, tako da nas je cijeli događaj lijepo nasmijao. Jedan od kolega glumio je mojeg muža vrlo uspješno, pa je dotični gospodin odustao od kupovine!
Sljedeća anegdota jest još nevjerojatnija. U subotu, nakon obaveznog dijela konferencije, išli smo na organiziran odlazak u Ljubljanu. Putujući u autobusu, puštali smo pjesme na našim mobitelima i žanrovi su se poklapali s našim očekivanjima. Sve dok Talijan imena Francesco nije pustio pjesmu Dare Bubamare “Ovi zidovi”. Ostala sam bez teksta jer mi cajke nisu na crnoj listi, već i sama slušam s vremena na vrijeme.
Konačno, kad smo došli u Ljubljanu, razgledavali smo kulturnu baštinu slovenskog glavnog grada i zatim sjeli u Pirat cocktail bar. Naručili smo 2 koktela za cijenu jednoga i odjednom usred razgovora začuli su se uzdasi i zatreslo se nešto (da vaše su prljave asocijacije ovaj puta ispravne). Kosturi su se seksali, ovaj, vodili ljubav… U svakom slučaju, kafić je uređen drukčije, inovativno. Ostali smo fascinirani.
Nakon svega, bogatija sam za iskustvo boravka u Sloveniji, izvježbala sam engleski i upoznala nove mlade ljude. Apsolutno bilo kakva predrasuda oko Slovenaca izbrisana je. Oni su prekrasan, mali, ali razvijen narod Europske Unije. Gostoljubivi i zabavni, nimalo škrti. Znaju iskoristiti potencijale, a politika mladih u vrhuncu je.
Nakon što sam shvatila čemu ustvari služi inicijativa mladih i zašto EU potencira projekte, dužna sam primjeniti friško znanje na situaciju u Varaždinu.
Zaključak glasi: „Nemojte razmišljati o onom što država može napraviti za Vas, nego što vi možete napraviti za državu“.

Kriza usred kišnog dana

Znate kako u životu postoje krize? Krize koje mogu utjecati na smjer našeg života? Upravo me primila jedna takva. Durkheim kaže da se krize osobnosti javljaju usred ekonomske krize što može rezultirati samoubojstvom (ja ipak ne djelujem tako radikalno). Ni sama ne znam što sam, zašto i kud idem. Obuzima me melankolija, pišem umjesto da učim. Lutam gradom tražeći sebe. Iako imam najbolje mogućnosti za realizaciju svojih snova, ne znam jesam li dovoljno dobra da opstanem u ovom društvu… Ne znam jesam li odrasla ili sam, pak, samo obris osobe u nastanku. Ipak osjećam se poput malog djeteta koje ne zna na koji put će ga vjetar odpuhati. Svi putevi su posuti trnjem. Zaključujem da je poanta ostaviti trag na svim putevima, posipati ih daškom jastva.
Mijenjam se.
Biram novinarstvo kao buduće zanimanje i srljam u prazno. Odlučujem se bezrezervno prepustiti vjetru. To je ipak znak mladosti.

Mesić vs. Josipović na dan inauguracije 18.2.2010.

DRAGI ČITATELJI,
za početak, ispričavam se svima što ovako dugo nisam pisala… Vjerujte, nisam ni takla “pero”. Žao mi je što nisam komentirala svakodnevne događaje, nemojte misliti da nemam svoje mišljenje o svemu što se događalo.

Današnji post posvećujem 10-godišnjoj vladavini Stjepana Mesića i novoizabranom Ivi Josipoviću. Koristit ću tehniku piramide, razgabajući o svemu i svačemu da bih na kraju došla do poante.
Uspoređujući poznatog nam Mesića i misterioznog Josipovića primjećujem mnoge razlike. Oba su lijevo orijentirana političara, sređenih obitelji, pravnici po struci. Od razlika u karakteru među predsjednicima istaknula bih odnos prema široj javnosti i medijima (oprostite mi što upravo tu razliku ističem – smatrajte to profesionalnom deformacijom).
Stjepana Mesića se usuđujem nazvati “najvećim hrvatskim političarem”. Uvijek na pravom mjestu u pravom trenutku, znao je kako koračati unaprijed i imao snage povesti Hrvatsku sa sobom. Obnašao je dužnost predsjednika Sabora, Vlade i konačno, bio je predsjednik Hrvatske. Zna mnogo o vanjskopolitičkim odnosima i uveo je Hrvatsku u NATO-savez. Hrvatsku je pretvorio od ratnohušačke krvlju okaljane Hrvatske u civiliziranu europsku državu. I sama sam politički lijevo orijentirana, pa su mi njegovi stavovi bliski. Kada je 1990-ih trebalo okrenuti novu stranicu u knjizi povijesti Balkana, on je želio novu Hrvatsku, bio jedan od osnivača tadašnjeg HDZ-a, a u trenutku osnutka hrvatske lijevice, stajao je na toj strani. Neki bi ga zbog toga mogli nazvati ambivalentnim, politički neodlučnim čovjekom, no ja smatram da se uvijek nalazio na pravoj strani.
Mesić je šaljivdžija, čovjek izrazitog smisla za humor, no ta karakterna crta ne opravdava sve negativne događaje u zadnje vrijeme… Izjava o mogućem ponovnom ratu Srba i Hrvata oko referenduma u BIH izazvala je polemiku, a ja ju ne smatram neprimjerenom, štoviše pao je u mojim očima. Iako je rečena neformalno, na nekom skupu, ima politički značaj. Takvo što osuđujem oštro. Nimalo lijepo nije se ponio ni na intervjuu s novinarkom RTL-a kada je izneviran pitanjem prekinuo intervju psovkom. Očito ga je vrijeme pregazilo.
Prilično su mi nejasni Mesićevi stavovi o premjerki Jadranki Kosor, bivšem premjeru Ivi Sanaderu i o američkom bivšem predsjedniku Bushu. Sa svima je bio korektan, na političkoj razini, no ne baš odlučan. Bio je dobar s njima samo kada mu je nešto zatrebalo, a “afera” je njegovo srednje ime. On je medijski klaun, vječno zanimljiv medijima.
Za razliku od njega, Ivo Josipović je “sivi tip čovjeka” – nit smrdi nit miriši, no definitivno miriši više od Bandića. Iako sama ne očekujem puno od njegovog petogodišnjeg mandata, smatram da ima nade da poboljša hrvatsko pravosuđe koje je njegov resor još od vremena kad je surađivao s Haagom. Sudeći prema životopisu objavljenom na službenoj stranici www.ivojosipovic.com, vrlo je sposoban Zagrepčanin. Uvijek uglađen i fine sijede kose, relativno mlad u političkim vodama, ima perspektive. No fali mu karizma. Karizma koja je jača strana Mesiću i konkurenta mu na izborima, Bandiću. Pitanje je samo što građani žele, koje kvalitete očekuju od novog predsjednika? Smatram da će morati puno raditi na poboljšanju odnosa prema javnosti, trudeći se informirati građane koga su zapravo izabrali. Iako živimo u parlamentarnom sustavu od studenog 2000., predsjednik je važna figura u državi. Zadatak Ive Josipovića je uvesti RH u EU. Prilično složen zadatak, kojeg je započeo rješavati Mesić, mora završiti i predstaviti javnosti upravo novi Ivo, Ivo Josipović.

PONOĆNE LAMENTACIJE

Uvijek sam mislila da znam što u životu želim biti, osvojiti i postići. Tek sad vidim da je to bio pubertetski stil idealiziranja stvari. Sad vidim da svaka situacija ima dvije strane, a naš vid te stvari ovisi o tome s koje je strane pogledamo! Ideali se gube, moral s njim i ostaje puka želja za preživljavanjem i ponašanje u skladu s njom.
Danas, nakon razgovora s mamom, razmišljala sam u što me uvodi novinarstvo. Ono me uvodi u vrtlog stalne unutarnje borbe. Potraga za dobrom vijesti i njezina realizacija uvijek su za nekog nužno zlo. Novinari tada postaju lešinari i nemoralni pripadnici kapitalističkog društva u kojem se gubi osjećaj solidarnosti i zajedništva.
Odnosi s javnošću ili momentalno (za vrijeme predsjedničkih kampanja) aktualni “spin doktori” nisu ništa drugo nego uspješni diplomati ako na tu profesiju gledamo s pozitivne strane. No ako spin doktora vidimo kao lažljivca spremnog na sve zbog novaca i slave, tada ta profesija postaje moralno upitna.
Nakon pomne analize bliskih mi profesija, po istom principu možete zaključiti da moj moralni standard nije na visokoj razini. I ne bi se varali. Usred krize, svakim danom gledam kako se pučka kuhinja puni, a u nju više ne zalaze samo beskućnici, već i prosječni građani željni toplog mesnog jela. Počinjem se pitati jesmo li nacija neradnika i ljenčina ili je kriza stvarno dosegla svoj maksimum ili pak, možda, Hrvati imaju previsoke moralne standarde pa ne žele raditi bilo što?
Eto, problematika je uvijek aktualna, a naročito “dobra” rješenja nude naši potencijalni budući predsjednici. Novca uvijek ima za skupe predsjedničke kampanje, pokoji Mercedes, BMW ili Audi u svrhu promidžbe. Svi nude ulazak u EU pod hrvatskim uvjetima, a građani uvijek nanovo povjeruju dobrim spin doktorima koji cijelu kampanju pažljivo zapakiraju u celofan, pazeći da celofan SDP-a bude crvene, a HDZ-a plave boje. Oni zavaravaju ljude i od toga žive.
Čitajući Webera, shvatila sam da ta profesija nije novoga kova, već da ona postoji od pamtivijeka. Rječitih lažljivaca je uvijek bilo i uvijek su imali posla. Znači li raditi kao spin doktor nužno i prodati dušu đavlu?? I Weber kaže da političari svjesno sklapaju pakt s dijaboličnim silama. Sada se postavlja pitanje je li za političara nužan niski moralni standard ili je to samo vrsta businessa?? I konačno, da li političari mirno spavaju i kad se pogledaju u ogledalo, vide li u sebi dobro?

Dragi blogeri, ispričavam se svima koji prate moj rad što nema novih postova. Frka na faksu oduzima mi svu inspiraciju, a i slobodno vrijeme. Nadam se da me nećete zaboraviti, a neću ni ja vas. Kada sam osnovila blog, nisam mogla pretpostaviti da će posjećenost biti tolika. Pošto se mnogo toga zanimljivog događa u našoj zemlji i u mom životu, izvjestit ću vas o svemu i dati svoj komentar

Kobna talačka kriza

Naizgled sasvim običan dan u trenutku je postao senzacija. Sad kada učim koje karakteristike mora imati jaka vijest, imam ju priliku prepoznati u stvarnom životu, unutar obitelji. Upravo ova vijest je od velikog značaja (ne samo za mene već i za cijelokupno hrvatsko društvo), emocionalno je bliska mnogim ljudima, dogodila se unutar “lijepe naše”, kontroverzna je i istaknuta, nesvakidašnja i aktualna.

U trenutku kada sam se spremala na aerobic i bezbrižno pjevušila komercijalne hitove, nisam ni slutila da se događa nešto što bi mi moglo promijeniti život u trenutku. Ali kada me sestra zazvala, čula sam samo: TATA, BOMBA, BOLNICA. Pomislila sam na najgore. Ona je, naime, sasvim slučajno čitala vijesti na teletekstu RTL-a i prema ženskom šestom čulu prepoznala važnost te vijesti.  Istog trenutka nazvala je tatu na mobitel, no javila se mama. Tada je informacija s teleteksta potvrđena. Još nismo znale koliko su zadobivene ozlijede ozbiljne, a da stvar bude gora, bile smo u Zagrebu. Bratić nas je u roku od pola sata odvezao u Varaždin, ravno u bolnicu. Dok smo ga čekale, sestra i ja smo neutješno stajale pred križem u spavaćoj sobi i molile za tatu.

Ovrha koja je sastavni dio odvjetničkog posla pretvorila se u pakao. Bačene su tri ručne bombe na sudskog ovrhovoditelja, policajca, bravara, veterinara i odvjetnika, mog oca. Pošto je tata dobio spor, dotični je doktor morao izručiti engleske buldoge pravom vlasniku. Doktor je odbio učiniti po sudskoj presudi, pa je na snagu stupila ovrha. Bravar je, shodno ovlastima, prerezao lokot i uzeli su psa kojeg su identificirali pomoću mikročipa kojeg je prepoznao skener. U tom je trenutku razjareni doktor (čitaj: zločinac) bacio bombu. Ranjeni službenici koji su provodili ovrhu sakrili su se u garažu. Onako ranjeni, krvareći, tražili su priliku da pobjegnu s mjesta zločina. Uspjeli su izaći iz garaže i 0dtrčati do obližnjeg vozila koje im je tada poslužilo kao zaklon. Sasuta je na njih rafalna paljba, no nasreću nitko nije poginuo. Pri bjegu, preskakivali su dvometarne ograde, usprkos zadobivenim ranama. Dobri susjedi pomogli su ozlijeđenima tako da su ih odvezli u bolnicu. Doktori i ostalo stručno osoblje konstatirali su da svi, osim mog oca, imaju lakše ozlijede. Odvjetnik je zadobio teže ozlijede i ima u tijelu 6 gelera od kojih su 3 mogla biti smrtonosna jer je jedan na glavi, drugi kod glavne arterije, a treći u prsima u predjelu srca.

Zahvaljujem Bogu koji ga je čuvao tog dana od moguće smrti.

Reamonn – Through the eyes of a child

evo link za jednu prigodnu pjesmu koja je zvijezda vodilja mom blogu… oči djeteta nikad ne griješe!