Prije upoznavanja čitateljstva o vojnički najbolje izvedenoj akciji – Oluji, željela bih napomenuti da sam dijete rođeno u ratno vrijeme pa sa svojih 20 godina nemam vlastita iskustva, već ću pisati o onom što sam naučila iz medija, upravo zato smatram da je moja perspektiva žablja; fali mi krov slike.
U sklopu uvoda trudit ću se objasniti zašto je upravo operacija Oluja tako značajna da zaslužuje svoj dan u kalendaru i što ona predstavlja za modernu demokratsku državu Hrvatsku.
Oluja je vojnička akcija započeta 4.kolovoza i okončana 7.kolovoza 1995. Svake godine obilježavamo 5.kolovoza kao sjećanje na tu veliku bitku u kojoj je hrvatska vojska potpomognuta snagama policije oslobodila 18.4% ukupne površine Hrvatske 5.kolovoza proglašen je stoga Danom pobjede i domovinske zahvalnosti i Danom hrvatskih branitelja. Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman-Izetbegović o vojnoj suradnji s BIH, koji je bio potpisan 22.srpnja 1995. u Splitu. Na temelju tog sporazuma izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BIH kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su Srbi potisnuti iz Bosanskog Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu velikosrpske pobune u Hrvatskoj. Hrvatske oružane snage 4.kolovoza 1995. iz više su smjerova probile srpsku obranu. Kretali su se u četiri sektora – Banovina, Kordun, Lika, Dalmacija. Već 5.kolovoza oslobođen je Knin i na tvrđavu je stavljena hrvatska zastava, a za to su, između ostalih, zaslužni Ivan Korade i varaždinske Pume. Uslijedilo je osvajanje i preostalih dijelova Republike Srpske Krajine i akcija je okončana nakon tri neprospavana dana pozitivnim ishodom za RH. Kraj Oluje označio je konačnu pobjedu hrvatske nad srpskom vojskom i kraj rata u Hrvatskoj.
Sam pojam “oluja” označava poremećaj u atmosferi, koji izaziva značajne promjene u polju vjetra, tlaka i temperature u prostoru. Poveznicu u terminima vjerujem da je lako naći – samo pozorno promotrite masno otisnute imenice u prethodnoj rečenici.
Za mladog čovjeka poput mene, bez dojmova stečenih vlastitim osjetilima, Oluja predstavlja prekretnicu. Kao i svaka medalja, i medalja hrvatskih branitelja, ima dvije strane. Gledamo li s gledišta srpskih političara, ta vojna akcija označava pojavu etničkog čišćenja, do koje, gledamo li realno i ravno, može doći i uredno dolazi iza svake pobjede. Poraženi uvijek na neki način ispašta i Hrvatski helsinški odbor potvrđuje da je nakon rata ubijen ukupno 681 srpski civil.
Hrvatski političari su, pak svjesni samo druge strane te medalje – oni vide Oluju kao dan pobjede, dan slavlja i ujedinjenja. Marko Perković Thompson uvijek i redovito uveličava slavlje, njegovi stihovi starijim generacijama vraćaju poslijeratni osjećaj ekstaze, ustaške kape i crne košulje postale su inventar, a hrvatski policajci navedena obilježja više ni ne primjećuju. No i mladi ljudi koji nisu bili “ni u planu” tijekom odvijanja ove akcije pretvaraju se da znaju što promoviraju i uvjerljivo nose crne odore svojih očeva i postaju “legalni” tek jedan dan u godini. Pa ipak, susret u Čavoglavama je okupio šezdeset tisuća ljudi. U izvještaju PU iz Čavoglava se spominju samo mala zlodjela, Thompson uredno “nabrijava” atmosferu, a tenzije se ne smanjuju. Dogovor Tadić-Josipović je ipak postignut, dobrosusjedski odnosi frcaju na sve strane, pa se pitam – žele li to naši ljudi? Ili ipak više vole Thompsona i ustaštvo? Jer u konačnici, živimo u demokraciji, vladavini naroda i za narod, a tolerancija je ljuska tog jajeta.
